Crvena i plava Hrvatska

Završili su izbori, a rezultati bi trebali biti jako zanimljivi sociolozima, povjesničarima, psiholozima, politolozima i mnogim drugim znanstvenicima. Činjenica je da je Kukuriku koalicija dobila 27 mandata manje nego u prošlom sazivu Sabora, a da HDZ raspolaže s deset mandata više. Debakl Kukuriku koalicije stoga je očit, ali stvarnoga pobjednika zapravo nema. Pozornost promatrača mora privući interaktivna karta izbora na kojoj na zapadu dominira crvena boja, a na istoku plava. Taj raspored boja stalan je na svim izborima i referendumima u 25-godišnjemu postojanju Republike Hrvatske. Već je sasvim razvidno da je temelj crvene boje u separatističkoj Istri i na riječkome području već otrcana, ali vrlo uporabljiva priča o komunističkome antifašizmu koji je za razliku od zapadnoga antifašizma iznjedrio hudojamski totalitarizam u trajanju od pola stoljeća, a čiji tragovi još čvrsto žive.

Komunističko je društvo propalo i sada se kao posljedica te propasti jasno iskazuju psihopatološki simptomi kako je to uvijek bilo u povijesti (npr. u vrijeme propadanja Rimskoga Carstva). Bivši komunisti navukli su liberalne maske kako bi se održali na vlasti, pri čemu im je važno očuvati mit o antifašizmu i zlatnom dobu jugoslavenskoga komunizma – mit koji stvara koheziju unutar grupe koja ga prihvaća. Pripadnici te skupine u sklopu ovoga mita održavaju karizmu komunističkoga vođe Josipa Broza Tita odgovornog za teške zločine. U toj su grupi sljednici komunizma koji čvrsto čuvaju svoje društvene i materijalne interese, ali mit, uz intenzivnu propagandu, prihvaćaju i mnogi ljudi koji u kriznom vremenu nostalgično gledaju unatrag na komunizam u kojem se tobože dobro živjelo zaboravljajući pritom da je to bio totalitarni sustav. Libidinozni odnos prema velikome vođi održava se i post mortem. U okrilju antifašizma vođe Srba u Hrvatskoj skrivaju grijehe pripadnika svoje zajednice – sljednika velikosrpske ideje u dugom trajanju. Osim toga oni žele sačuvati tradiciju povlastica koje su Srbi imali u dvjema Jugoslavijama.

U održavanju komunističke vlasti vrlo je koristan stereotip o bijelim čarapama koji se ponajviše odnosi na Hercegovce. Te su čarape zapravo jednostavna spoznajna shema koja građanima nagovješćuje primitivnu balkansku, ognjištarsku imigraciju i pljačku. Fenomen bijelih čarapa koji je raširen na čakavskome i kajkavskome području može se objasniti s danas sve više spominjanim frojdovskim pojmom „narcizam malih razlika“, odnosno željom da se bude drukčiji od drugih. Prema Sigmundu Freudu minorne razlike kod sličnih naroda čine osnovu za njihove međusobne neprijateljske osjećaje. Bijele čarape, ali i druga obilježja poput tvrdoga govora „ognjištara“ sasvim su dovoljan argument demoniziranja „drugih“ u vlastitome narodu. No strah od bijelih čarapa skriva nešto drugo, a to je tajkunska mreža pljačke i korupcije iz vlastitih redova na svome (crvenome) području. Logika je jasna: Lopovi viču „Drž’te lopova“, a ljudi nasjedaju.

No ono što se krije ispod crvene i plave boje ne može se objasniti samo nostalgičnim pogledom na Titovo doba, kada se tobože bolje živjelo i stereotipom o bijelim čarapama. Analitičari zaobilaze važnu činjenicu o hrvatskoj identitetskoj raščinjenosti koja proizlazi iz društveno-povijesnoga razvoja pojedinih područja, a koju obilježavaju tri hrvatska narječja čakavsko, kajkavsko i štokavsko. Kako to da analitičari nisu uzeli u obzir činjenicu da crvenu boju na interaktivnoj karti izbora obilježava čakavsko narječje Istre i riječkoga područja te kajkavsko sjeverozapadne Hrvatske? Odjek sjevernojadranske čakavštine osjeća se i u Dalmaciji. Na čakavskome Hvaru u gradu Hvaru, Jelsi i Starome Gradu na parlamentarnim izborima 2011. i 2015. pobijedio je SDP s partnerima. Plava boja na zemljovidu predstavlja štokavsko narječje. Moglo bi se mnogo toga zanimljivoga razotkriti ispod crvene i plave boja na interaktivnoj karti izbora.

Ovdje ćemo kao primjer navesti razlike između dalmatinskoga patrijarhalnog i kvarnerskoga (zemljopisni naziv rabi Toma Arhiđakon u 13. stoljeću) agrarno-urbanoga modela na pragu novoga doba, od kojih se prvi danas nalazi pod plavom izbornom bojom, a drugi pod crvenom. Zatim ćemo na temelju znanstvenih istraživanja tragati za razlikama u sustavu vrijednosti koje su se održale do danas na područjima tih modela ili u bližoj okolici.

Dalmacija i Kvarner
na pragu modernoga doba

Izolirani dalmatinski patrijarhalni model smješten je na području submediteranske gorske Dalmacije i karakteriziralo ga je nerazvijeno gospodarstvo, dok je otvoreni kvarnerski model u kojem se gospodarstvo postupno razvijalo smješten na sjevernome Hrvatskom primorju i predstavlja „vrata Jadrana“. Prvi model bio je pod osmanskom, mletačkom, a zatim francuskom te austrijskom upravom, a kulturni medijatori bili su uglavnom franjevci i popovi glagoljaši, dok je pravni okvir stvarala Venecija održavajući ostatke običajnoga prava. Drugi model bio je pod mletačkom i habsburškom, a privremeno i francuskom upravom, a bio je otvoren vanjskim utjecajima uz održavanje vlastite tradicije i posebnoga hrvatskog prava (Vinodolski i drugi zakoni na hrvatskome jeziku i glagoljici). Mali težački gradovi sa svojim hrvatskim zakonima (Kastav, Mošćenice, Vrbnik i dr.) postojali su u dugome trajanju. U patrijarhalnom modelu u kojem su gradovi bili tek u začetku (Sinj, Imotski) postojala su plemena i zadruge uz naglašenu dominaciju muža. U kvarnerskome modelu plemena nema, a zadruge su se raspale. U tome modelu prevladavala je mala obitelj, a odnos između muža i žene karakterizirala je suradnja. Na području gorske Dalmacije prevladava je nepismenost u okviru franjevačke pisane kulture (bosančica) i održavala se epika, dok se na Kvarneru pismenost u okviru glagoljaške, latinske i talijanske kulture održavala u dugome trajanju uz uglavnom lirski izričaj u narodnoj poeziji. I na kraju: na patrijarhalnom vojnome graničarskom području prevladao je plemenski ratnički mentalitet, dok kvarnersko područje obilježava tolerancija.

Stvoreni su stereotipi da gorštak ognjištar uvijek iskazuje nasilje, ali se pritom zaboravlja da ti patrijarhalci imaju dva lica. Jedno je doista obilježeno nasilničkim ponašanjem stvaranim stoljećima u teškim uvjetima života i u nepovoljnim povijesnim okolnostima. Drugo lice patrijarhalaca obilježeno je izrazitim vrlinama kao što su suradnja, samoupravno organiziranje, narodno stvaralaštvo, poznavanje prirode i dr. Godine 2007. u Zagrebu je priređena izložba Dalmatinska zagora – nepoznata zemlja. Izložba je na veliko iznenađenje posjetitelja opterećenih predrasudama i stereotipima o „ognjištarima“ pokazala da je to područje nekada bilo zorom Europe. Ipak, područje je konačno postalo „tamnim vilajetom” zauzimajući od staroga vijeka do najnovijeg vremena opetovano periferni i/ili granični položaj spram civilizacijskih žarišta (grčka, rimska i keltska civilizacija, a u srednjem vijeku konstelacija Zapad – Bizant te konačno otomanska navala). Unatoč nepovoljnome razvoju Zagora je svojim potencijalima uvijek obogaćivala hrvatsku kulturu dajući joj velikane poput Ivana Meštrovića, Jakova Gotovca, Ive Tijardovića, Tina Ujevića i mnogih drugih.

Drugo lice patrijarhalaca obilježeno je izrazitim vrlinama kao što su suradnja, samoupravno organiziranje, stvaralaštvo, poznavanje prirode

Važna obilježja za raspoznavanja dvaju modela su ikavska štokavština i ojkavica patrijarhalnoga te ekavsko-ikavska čakavština i dvoglasje tijesnih intervala („istarska ljestvica“) kvarnerskoga područja. Oba načina pjevanja nalaze se na UNESCO-ovoj listi svjetske nematerijalne baštine. Zajedničke su gorskodalmatinskom i kvarnerskom modelu dvije vrlo važne nacionalno integrirajuće sastavnice: katoličanstvo i hrvatski (uz istoznačni ilirski) atribut za jezik i narod od vremena hrvatske države narodnih vladara do danas. 

Dubrovnik i „primitivna Dalmacija“

Povijesno-društveni razvoj dvaju modela koje smo uspoređivali morao je svakako utjecati i na vrijednosni sustav stanovništva tih područja. U tom smislu zanimljivo je znanstveno istraživanje Petra Bezinovića. Bezinović je istražujući anketom vrijednosni sustav mladih u Dubrovačko-neretvanskoj županiji i Primorsko-goranskoj županiji otkrio bitne razlike koje se lako mogu povezati s civilizacijskim razlikama između gorske Dalmacije i Kvarnera. Ovdje, dakako, ne možemo ulaziti u detaljnu analizu statističke obrade dobivenih podataka, nego ćemo samo navesti sažeti zaključak. Dubrovačko-neretvanska županija zemljopisno i mentalitetski bliska je Zagori, a danas, pripadajući s dijelom Splitsko-dalmatinske županije desetoj izbornoj jedinici, pokrivena je uglavnom plavom izbornom bojom. No grad Dubrovnik izlazi iz toga plavetnila i u njemu vlast održava Kukuriku koalicija koja koristeći se sindromom bijelih erceg-kamenjarskih čarapa viče: „Drž’te lopova“. Prokazivanje drugoga (onoga s „kamenjarskim domoljubljem“ koje ugrožava „gospare“) iskušani je recept za održavanje vlasti, postavljanje iznad zakona i prikrivanje vlastitih malverzacija (afere Šipan i Revelin, apartmanski projekt UPU Srđ, nepotizam, pravomoćna uvjetna osuda gradonačelnika 2014). U Dubrovniku se pojavljuju razmišljanja o odvajanju od „primitivne“ Dalmacije stvaranjem dubrovačke regije te se osnivaju regionalističke organizacije (udruga Dubrovnik regija, Dubrovačka Libertas stranka). Taj separatizam lako se nekim budućim referendumom može pretvoriti u obnovu Dubrovačke Republike i njezina odvajanja od Hrvatske (sličan pokret odvajanja od Italije postoji u Veneciji). Sjetimo se obnove Republike i proglašenja kneza u doba velikosrpske agresije!

U sustavu vrijednosti mladih Dubrovačko-neretvanske županije otkrivene su četiri komponente. Prvu komponentu čine vrijednosti usmjerene prema osobnom i socijalnom rastu (pomaganje drugima, miran obiteljski život, uspješnost u poslu, upoznavanje sebe). U drugoj komponenti zastupljene su vrijednosti koje su usmjerene prema bogatstvu, položaju i moći, a u trećoj komponenti zapažaju se vrijednosti usmjerene prema hedonizmu (potreba za autonomijom, zabavom i ljubavi). Četvrtu komponentu čini sklop društvenih vrijednosti vezanih uz osjećaje pripadnosti naciji i vjeri uz koje se u ovoj populaciji vezuje i želja za bavljenjem politikom i posjedovanjem političke moći te medijskom eksponiranošću. U Dubrovačko-neretvanskoj županiji mladi žele pomagati drugim ljudima (prva komponenta), a ta želja očigledno proizlazi iz katoličkog humanizma, ali i iz plemenske solidarnosti. U toj županiji mladi nisu asketi te im nije stran hedonizam (treća komponenta), a to se može tumačiti snažnim utjecajem suvremenih činilaca (mediji, društvo…).

No druga komponenta koju čini želja za moći i bogatstvom jasno odražava tradiciju plemenske ideologije, u kojoj iz moći proizlazi materijalni probitak. Posebno je zanimljiv stav adolescenata o vjeri (četvrta komponenta). Ona se povezuje s nacijom, politikom, moći i medijskom eksponiranošću. To je, nedvojbeno, posljedica dugotrajna djelovanja Katoličke crkve, koja je na tim prostorima bila glavni medijator europske kulture, ali i najvažniji činilac homogenizacije hrvatske nacije i čuvar nacionalne opstojnosti. Politizacija vjere u takvu ozračju nije nikakvo iznenađenje. Dakako, u ovakvoj homogenizaciji mogu se zapaziti i značajke plemenskog društva (bratstvenička povezanost u religiji, želja za moći, idealiziranje vlastite grupe…), ali ne smije se zanemariti ni činjenica da su ispitani adolescenti 90-ih godina doživjeli ratne strahote te su se usmjerili prema nacionalnoj homogenizaciji kao obliku zaštite od realnih opasnosti pri čemu je lako u određene političke svrhe oživljavati odabrane traume iz prošlosti (npr. nekadašnji zločini Turaka i zločini četnika u novijim razdobljima).

Četiri otkrivene komponente u Dubrovačko-neretvanskoj županiji na temelju vrijednosnog sustava otkrivaju strukturu nacionalne svijesti, koja je zapravo još na razini tradicionalne etničke svijesti. 

Razlike u sustavu vrijednosti

Za razliku od Dubrovačko-neretvanske županije, u Primorsko-goranskoj županiji, koju danas pokriva crvena izborna boja, izdvojene su tri komponente i otkrivena je različita struktura ispitanih vrijednosti. U prvoj komponenti grupirane su vrijednosti koje predstavljaju odraz potrebe za moći, medijskom eksponiranošću, iskazivanjem nacionalne pripadnosti i posjedovanjem materijalnih vrijednosti. Druga komponenta odražava potrebu za osobnom autonomijom, uspješnošću u struci i zadovoljavanjem potreba za zabavom i ljubavlju. Treća je komponenta zastupljena vrijednostima koje odražavaju tradicionalne vjerske vrijednosti pomaganja drugima, mirnog obiteljskog života i bolje samospoznaje. Tri komponente moguće je interpretirati pomoću sociokulturnih značajki Primorsko-goranske županije. Nacionalnu pripadnost adolescenti te županije ne povezuju s vjerom, nego s materijalnim položajem koji je bio uvijek važan na Kvarneru (prva komponenta). Dakako i politička moć važna je u tom sklopu. Osobna autonomija i uspješnost u struci te hedonizam (druga komponenta) očigledno su tragovi tradicionalno razvijene osobnosti i usmjerenosti prema uspješnom poslovanju, ali tu se ne smije zanemariti ni utjecaj današnjeg života (mediji i dr.). Stavovi adolescenata o vjeri u Primorsko-goranskoj županiji (treća komponenta) bitno se razlikuju od onih u Dubrovačko-neretvanskoj županiji. U Primorsko-goranskoj županiji vjera se vezuje uz tradicionalnu kvarnersku humanitarnost (bratovštine!) i miran život u obitelji te kontemplativnu samospoznaju.

Mali hrvatski narod naslijedio je iz prošlosti veliku kulturnu raznolikost koja predstavlja bogatstvo i temelj izgradnje novoga društva. No u današnje vrijeme ta raznolikost iskazuje se kao kob koja sputava narodni napredak

Istraživanje je ukazalo na bitne razlike u sustavu vrijednosti adolescenata u dvjema županijama od kojih je u Dubrovačko-neretvanskoj županiji, poslije stoljetnog razvoja, sociokulturna tradicija submediteranske gorske Dalmacije i Bosne i Hercegovine imala snažan utjecaj, dok je u Primorsko-goranskoj županiji, postojanim razvojem i prilagodbama, stanovništvo nastavilo živjeti održavajući, na temelju europskih tradicija i samorodne kulture, sklad između otoka, gradova i zaleđa. Taj sklad očigledno nije uništila imigracija ruralnog stanovništva podrijetlom izvan kvarnerskoga područja poslije egzodusa Talijana i Hrvata nakon Drugoga svjetskog rata.

Raznolikost umjesto
plemenske homogenizacije

Da zaključimo! Dalmatinski submediteranski patrijarhalni model i kvarnerski agrarno-urbani model u svojoj različitosti nisu nestali. Na temelju tradicionalnih matrica njihovi ostaci žive i danas, a obrise im otkrivamo, između ostalog, u sustavu vrijednosti mladih. Analiza nas upućuje da na bogatoj ostavštini i raznolikosti te na napuštanju negativnosti uvjetovanih povijesnim razvojem valja izgrađivati hrvatsku budućnost, ali bez utjecaja politike koja, gledajući svoje, a ne nacionalne probitke, manipulira ljudima i nehumano instrumentalizira njihove tradicionalne vrijednosti, strahove i osjećaje. U svakom slučaju hrvatska se budućnost treba graditi na bogatoj raznolikosti, a ne na totalnoj plemenskoj homogenizaciji hrvatskog naroda! Interpretaciju rezultata istraživanja Petra Bezinovića valja shvatiti kao pokušaj traženja novih mogućnosti u istraživanju problema nacija i nacionalizma.

Kako ovaj članak zbog ograničena prostora ne može detaljno usporediti sve hrvatske povijesno-društvene modele, čitaoca podsjećamo da se u usporedbi kajkavskoga i štokavskoga modela samo na trenutak prisjeti televizijskih serija Gruntovčani i Prosjaci i sinovi te posebno Dudeka i Matana. Književnici su znali izvanredno opisati ponašanje naših ljudi. Također, čitalac može usporediti predivne hrvatske popevke iz Međimurja s gorskodalmatinskom ojkavicom. Je li ojkavica znak primitivizma ili, pak, oglašavanje prastaroga naroda nastala simbiozom starosjedilaca i došljaka u doba seobe opterećenoga transgeneracijskim prijenosima povijesnih strahova i trauma u trajnoj nepovoljnoj geopolitičkoj konstelaciji? To oglašavanje istraživač treba čuti i osjetiti, a ne podcjenjivati ga. Kratku analizu dvaju modela valjalo bi nadopuniti oslikavanjem vjekovnoga sukoba između Zagore i priobalja u Dalmaciji, karakteristična za cijeli Mediteran, ali to bi zahtijevalo dodatni tekst. Ovdje nedostaje i priča o posebnosti Slavonije. Mali hrvatski narod naslijedio je iz prošlosti veliku kulturnu raznolikost koja predstavlja bogatstvo i temelj izgradnje novoga društva. No u današnje vrijeme ta raznolikost iskazuje se kao kob koja sputava narodni napredak.

Uzrok tome je što danas u Hrvatskoj djeluju mnogi demijurzi komunističko-marksističke provenijencije.

Naši se „demijurzi“ ponašaju kao liječnici koji bi pacijentima dali lijek bez dijagnoze pa bi rezultat njihovih nastojanja da od gore nametnu modele življenja u budućnosti mogao biti katastrofalan. „Demijurzi“ brkaju simptome kao štetne mentalne znakove duševne bolesti i dijagnozu kao prepoznavanje bolesti na temelju njezine povijesti. Očigledne simptome u postkomunističkoj Hrvatskoj kao znakove koji upućuju da društvo treba mijenjati oni proglašavaju dijagnozom zanemarujući korijene tih simptoma. Upravo bi upoznavanje tih korijena moglo, na temelju interdisciplinarne anamneze kao skupu potrebnih obavijesti o prethodnome povijesno-društvenom razvitku, uspostaviti dijagnozu potrebnu za ozdravljenje društva. Simptomi koji se danas pojavljuju u Hrvatskoj su oni s desnim obilježjem kao što su „ustašonostalgija“, „homofobija“, „otpor multikulturalizmu“ i „govor mržnje“ i dr. No simptomi bolesnoga društva su i oni neoliberalno i postkomunistički poput „veličanja komunističkoga antifašizma i pristajanje na povijesne laži“, „težnje za europejstvom radi odvajanja od ognjištara“, „nasilnoga nametanja liberalnoga projekta“, „negiranja tradicionalnih vrijednosti“, „govora mržnje“. Danas političko neargumentirano nametanje neoliberalnoga projekta što ih podupiru korumpirane znanosti u svijetu i u nas postaje novim totalitarizmom. To nametanje jako je izraženo u hrvatskome društvu, a zasad se iskazuje samo kao simptom koji hrvatski narod usmjerava prema neizvjesnoj budućnosti. Anamneza i dijagnoza ovoga projekta nužne su, ali dijagnostičari koji nastoje analizirati moguće negativne učinke od slobode odgoja do omalovažavanja obitelji proglašavaju se bez valjanih argumenata natražnjacima i ustašama. Sukob skupina opterećenih dvjema navedenim vrstama simptoma očit je danas u Hrvatskoj. Simptomi su proglašeni dijagnozama koje navodno otkrivaju što je napredno, a što zaostalo. No bez prave društvene anamneze koja otkriva genezu simptoma nemoguće je ozdravljenje hrvatskoga društva.

Mnogi naši današnji demijurzi potječu iz redova bivše „poštene inteligencije“. Oni su na podobnim temama stjecali doktorate koji su danas bezvrijedan znanstveni otpad. Ipak, ti samozvani demijurzi koji danas održavaju na životu bivše crvene katedre premazane liberalnim bojama, a u medijima su sveprisutni analitičari u svome neznanju, zatvoreni u svojim ideološkim futrolama, nesposobni da stvore bilo kakvu društvenu anamnezu koja bi unaprijedila društvo. Ipak, oni ponosno trče počasni postkomunistički krug u hrvatskome društvu.

O povijesno-društvenoj materiji o kojoj se raspravljalo u ovome članku nema ni traga u nastavi povijesti, a nedavno predloženi liberalni kurikul građanskoga odgoja taji mladima europske rezolucije o osudi komunizma te nastoji roditeljima, na tragu komunističke pedagogije, oduzeti odgoj djece. I u programiranje kurikula građanskoga odgoja upetljane su, gle čuda, osobe koje su programirale TIPSS i marksizam. Kako onda postići samospoznaju mladih? Bivši komunistički kadrovi, prihvativši liberalizam, ali žestoko braneći komunistički antifašizam, uključuju se u svjetski homogenizirajući poredak koji je zapravo „sustav koji ubija narode“ (Alain de Benoist) ne brinući se o sudbini maloga hrvatskog naroda čiji je identitet raščinjen, a koji u stanju postkomunističkoga šoka ne vidi svijetlu budućnost. Hrvati sami moraju stvoriti viziju svoje budućnost, a sljednici komunizma to nikada neće ostvariti. Raščinjenome hrvatskome narodu trebat će mnogo vremena (generacije!) da se oslobodi tereta triju totalitarizama: četvrtstoljetnoga jugoslavenskoga monarhofašističkog, četverogodišnjega (!) ustaškoga i polustoljetnoga komunističkoga i da iskoristi bogatstvo svoje raznolikosti.